Edin Bošnjak – Naftaš: Zenica je bila moja avlija | Zenica Online

Sunday, January 10th, 2010 at 19:39

Visited 1262 times, 1 so far today

Edin Bošnjak – Naftaš: Zenica je bila moja avlija

Tekst: Kerim Sačak, foto: arhiv

Edin Bošnjak rođeni je Zeničanin koji je svoj najdraži grad zamijenio Amerikom i evo već skoro deceniju sa porodicom živi u New Hampshireu. Zeničanima je možda poznatiji kao veliki ljubitelj oktana, vječiti motorista, nekima kao taksista, a nekima samo kao Naftaš.

U jednom iznenadnom, ali opuštenom i iskrenom razgovoru, od srca nam je otkrio svoje mišljenje o životu van rodnog grada i podijelio nekoliko uspomena.

U kojem dijelu grada si proveo najveći dio djetinstva?
Zanimljivo pitanje. Oni koji me poznaju mogli su me vidjeti po svim zeničkim mahalama i pomalo je i teško odgovoriti na ovo. Odrastao sam po cijeloj Zenici. Meni je Zenica bila baš kao moja avlija, moje dvorište ispred kuće. Svuda sam se kretao i svuda se osjećao baš kao pred svojom kućom. Kao u svojoj avliji.

Koji su ti prijatelji iz mlađih dana ostali u sjećanju?
Malo bi bilo nezahvalno s moje strane da pomenem ijedno ime, onako posebno. Toliko ljudi se prošetalo kroz moj život i toliko ih je ostavilo pozitivnog i negativnog traga. Imam mnogo prijatelja. Nisu to prijatelji tipa da se jave samo kad nešto trebaju. Ja sam imao prijatelja koji su bili uz mene i kad sam ih trebao i kada nisam, a u trenucima kad misliš da ti nisu potrebni, tad se pravi prijatelji i pokažu. Ne mogu istaći nijedno posebno ime. Sa mnogo sam ljudio dijelio i hranu i krevet i ratna dešavanje i cestu…

Šta si želio biti kad odrasteš?
Policajac.

Koliko si se udaljio od tog cilja?
Pa nećeš vjerovati, ispunio sam sebi želju. Iako je to trajalo neko kratko vrijeme, možda dvije godine, ali bila su mi to lijepa vremena, koliko se može reči za ratno doba. Bio sam u policijskoj jedinici i odlazio na ratišta, vozao policijska auta i vozao čivije, ma svašta je bilo. Lijepe uspomene uglavnom.

Jesi li nekad nekoga povrijedio ili uvrijedio, iako danas misliš da to nije zaslužio?
Pa sad kad me pitaš, i jesam. Ali toliko sam ljudi upoznao, kao što sam ti i rekao, i toliko ih je prošetalo kroz moj život da je moralo biti i takvih stvari. Ima nekoliko osoba prema kojima sam možda preoštro postupio. Sad sam malo stariji pa ipak razmislim više kako šta da učinim. Volio bi da u budućnosti ne moram reći da sam nekoga povrijedio.

Imaš li neku ratnu uspomenu?
Ma ima ih dosta. Ali jedna mi je toliko duboko urezana da je nikad ne bi mogao zaboraviti. Dok smo bili na liniji prema Kiseljaku jedna granata je pala među nas petoricu, šestoricu. Nije eksplodirala, ali je pala pedalj od moje ruke. Skoro sam umro od straha. I danas se naježim ka d se toga sjetim.

Nedostaje li ti Zenica?
To je suvišno pitanje. Ne vjerujem da ima Zeničana po svijetu koji mogu reći da im Zenica ne fali. Često se čujem sa svojim prijateljima koji su također van Zenice i svi isto govore. Kad vide fotografije ili čuju neku vijest, osjećaju se tako ranjeni. Svima fali Zenica. A ima im fala Bogu šta i faliti. Sjećam se, prije rata je jedan moj prijatelj došao u Zenicu iz Holandije, tamo je živio i radio. Mi se ovdje vozali na MZ-jcima, JAVA-ma, Tomosima, on se pojavi s novim Kawasakijem. Gledali mi onaj motor ko u čudo, san snova, a on nama govori kako je taj motor stvarno super, ali da ne vrijedi ništa kad on nema prijatelja i slobodnog vremena da ga voza. Klimam ja glavom, a u sebi kontam, daj ba ne pričaj, vidi motora, živiš ko kralj, mi ovdje vozamo smeće… Sad kad već godinama živim u inostranstvu razumijem svaku njegovu riječ. Sad imam i ja nabrijan motor, ma kad i gdje da ga vozam? Nema više raje da lutamo ulicama Zenice i okoline. Znali smo se odvesti, a da ne znamo kad ćemo se vratiti. Sad se provozam sat-dva i tužan kući. Vani ti je život takav da ti dadnu potpisan ugovor, i ovjeren, na kome piše da ti daju sav Dunjaluk, sve je tvoje, al da te zatrpaju u neku rupu i samo da ti slamku dadnu da možeš disat i hranu da ti mogu davat. I šta ti onda taj Dunjaluk vrijedi? Ljudi misle da je mala stvar kad nekoga osude na zatvorsku kaznu. Nema ti veće kazne nego kad te izoluju od ljudi. Nema.

Šta ti najviše nedostaje?
Najviše mi fale ljudi. Fale mi prijatelji. Ono gostoprimstvo kakvo samo kod nas ima. Ovdje te niko ne j..e ni za suhu šljivu. Glumataju kad s njima pričaš, nikad ne znaš šta misle o tebi, samo vidiš da glumataju. Porodice su im totalno disfunkcionalne. Nema šta djeca ne govore i ne čine roditeljima. Sjećanja na Zenicu me nekako i drže normalnim ovdje, kad gledam njih i kontam šta oni propuštaju u životu. Ja barem imam ta sjećanja i znam kako postoji takav život, među ljudima koji te iskreno prime u kuću i iskreno te pošalju u PM.

Pratiš li dešavanja u svom rodnom gradu, putem neta?
Redovno. Nema dana da ne otvorimo zenicablog.com ili ne pregledamo fotografije sa zenicafoto.tk, a evo sad još i zenica-online.com posvećena Zenici, ma i to je malo. Imamo tako lijep grad da ga stvarno malo promoviramo. Ja tek sad odavde vidim stvari koje propuštam. Ljudi treba da u Zenici ističu dobre stvari, a da lošim stvarima traže bilo kakve dobre atribute. Bogami, samo je jedna mati, sve ostalo su maćehe. Tako je i sa rodnim gradom. Na kraju našeg razgovora Naftaš me zamolio da poželim svako dobro svim Zeničanima ma gdje se nalazili. Zenica-online se pridružuje željama.