Zenica Online – novosti i price iz Zenice

Djevojčice i žene imaju pravo na život bez nasilja

Tekst i foto: Hana Kazazović

Prije nekoliko dana na Facebook-u sam ugledala novooformljenu grupu „Infoteke“. Zanimljivo, da se učlanim pozvala me poznanica koja inače nema običaj da zove na neke gluposti pa sam odmah „skočila“ da vidim o čemu se radi. Zanimljiv naziv grupe „Žene i djevojčice imaju pravo živjeti bez nasilja“ me privukao i zainteresovao taman toliko da u roku od nekoliko minuta dogovorim malo opširniji razgovor da bih detaljno saznala šta to u stvari one rade? Mislim, poznata sam kao neko koga baš sve interesuje.

Razgovor smo vodili sa Duškom Andrić – Ružičić, jednom od osnivačica „Infoteke“.

Duška, za sve one koji ne znaju reci nam ukratko šta je „Infoteka“ i čime se bavi?
Infoteka je registrovana u martu prošle godine. Osnovalo je nas pet, a sve smo se u ovoj NVO priči sreli još u „Medici“. U sastavu „Medice“ Infoteka je postojala još od 1993. godine. Izdvajanjem iz Medice nastavili smo raditi iste stvari ali sa malo većim naglaskom na feminističke principe i malo otvorenije kritičke stavove prema državi, političkom sistemu, sistemu vrijednosti koji vlada u društvu, odnosu među spolovima, patrijarhatu…
Nakon osnivanja krenuli smo sa aktivnostima pošto se naš rad bazira na projektima. Inače nemamo ništa besplatno, sve plaćamo, od prostora pa preko ostalih troškova. Prvo što radimo jeste da imamo jednu biblioteku koju smo naslijedile iz svog dugogodišnjeg rada a nastavili smo sa izdavačkim radom. Ove godine smo izdali svoju prvu knjigu, zove se „Etika moći“ i napisala ju je Edita Ostojić. Ona je u ediciji „Lilit“.

Šta je Lilit, zašto baš taj naziv?
Pa, dugo smo razmišljale o tome kako da nazovemo ediciju u kojoj će izlaziti naše knjige. Lilit je, prema predanju, prva žena i ona nije poput Eve nastala iz njegovog rebra nego od istog materijala od kojeg je napravljen Adam. Rekla mu je da su njih dvoje ravnopravni, a kako se to njemu nije svidjelo on se pobunio pa je Bog odlučio da je protjera. Kasnije se njoj pripisuju razne legende, vještičarenja, govorilo se da ubija malu djecu itd, a u stvari nju je zadesila ista sudbina koja je zadesila sve žene kroz istoriju ako bi iskočile iz onog konvencionalnog. Ona je morala kao drugačija biti protjerana, odbijena, i proglašena nevaljalom. To je zadesilo i mnoge žene kroz istoriju.

Davanjem imena Lilit našoj ediciji htjele smo da putem Lilit vratimo istoričnost žena. Kompletna istorija je puna muškaraca, žene su tu više kao neko pomoćno osoblje, ne samo u istoriji nego i u religiji a to je nešto što je nama bitno.

Evo jedna banalna stvar. Prije nekoliko dana smo na Facebook-u otvorile grupu „Žene i djevojčice imaju pravo živjeti bez nasilja“. Prvo se javio jedan muškarac i pitao „A nasilne žene?“ Ok, rekli smo,nije problem, mi se borimo za život žena bez nasilja a i o nasilnim ženama možemo pričati. Dakle, to je bila prva reakcija bez obzira što znamo da preko 90% nasilja, pogotovo fizičkog, provode muškarci nad ženama. Mi znamo reći da smo za psihološko nasilje manje više podjednako opremljeni, i muškarci i žene, i tu se radi o primjeni pozicije moći. Ali fizičko nasilje u preko 90% slučajeva dokazano rade muškarci nad ženama.

Drugi je slučaj mog prijatelja koji me odmah pitao „A zašto si mi poslala poziv u tu grupu, ja nisam nasilnik?“, gdje on ne misli da bi tako nešto uopšte trebao podržati. A opet ista stvar, neki dan smo imale radionicu sa dječacima i djevojčicama u dobi od 14 do 16 godina. Ta mlada generacija vrlo dobro zna šta hoće. Ti dječaci su rekli da neće više da slušaju priču da ne smiju da plaču ukoliko žele da budu muškarci i da ne mora na njima da budu glavni, da vode brigu o porodici. I oni sami vide da u tom patrijarhatu ima nešto što obavezuje i njih i žene i oni bi to da promijene.

Ako već idemo na priču o jednakopravnosti onda možemo reći „Džentlmeni i dame – dobrodošli, ali neka to bude vaš izbor a ne da to budete zbog pritiska“. Ja nemam ništa protiv da mi muškarac izmakne stolicu ili pripali cigaretu. Ali ako nešto mrzim to je da mi, kad krenem pripaliti cigaretu, muškarac skoro otme upaljač da je pripali. „Ne, dečko, moraš biti dovoljno brz. Ako hoćeš da budeš džentlmen onda nemoj preko mojih leđa nego budi dovoljno brz“.

Dakle, mi se u stvari, u ovom našem radu, bavimo različitim stvarima. Na jednoj strani radimo sa mladima, i to mladima oba pola. Radimo radionice u kojima želimo da kod mladih osvijestimo problem da je svaka vrsta nasilja bazirana na poziciji moći, čak i onda kad si nemoćan.

Na primjer, djeca mogu za istu stvar dobiti različitu poruku. Danas vam je loš dan na poslu, iznervirala vas je žena na šalteru, loš vam je nalaz u bolnici, smanjili su vam platu… i dijete uradi neki nestašluk a vi ga zbog istog istučete i kaznite jer je učinilo nešto što nije dobro. Sutradan vam je sve kako treba, veseli ste, sve vam ide kao po loju. Dijete uradi istu stvar a vi ga iskritikujete tako što mu kažete da to ne valja i da niste zadovoljni što se tako ponaša. I još mu preporučite da ubuduće to ne radi.

Dijete će za apsolutno istu stvar dobiti dvije različite poruke od roditelja koji ima moć. Naš cilj je da objasnimo mladima da imaju pravo da se pobune protiv nasilja koje se nad njima dešava i da imaju pravo da kažu roditeljima „Čekaj, je li to do mene ili do tebe? Da li ćeš me i sutra, ako budeš raspoložen bolje, kazniti na isti način?“ Jer mi djecu odgajamo u prilično kontradiktornom društvu. Za lošu ocjenu, za kašnjenje kući na primjer, ne dobijaju uvijek iste poruke. Nekad za to mogu dobiti batine a nekad ni kritiku.

U suštini radi se o primjeni pozicije moći. Isto to imamo i kad odemo ljekaru, na šalter u nekoj instituciji, kad pričamo sa policijom i slično. Između ostalog je naš cilj da se bavimo tom osnovnom međuljudskom komunikacijom.

Koliko je taj posao težak?
To je Sizifov posao i ja vrlo često kažem da ako želite da se bavite ovim poslom treba da se odreknete ambicije da se za vašeg života stvari dovedu do savršenstva. To je neki planetarni cilj, a ako se možeš zadovoljiti da si malo zrnce u pijesku koje se pomjera onda se bavi tim. Ako ne možeš onda bolje nemoj jer ćeš biti jako frustriran.

Je li moguće pratiti neke pomake, napretke u svemu tome?
Jeste da je sporo ali se vidi. Mi smo ranije radile edukaciju profesionalaca, priručnik „Etika moći“ je baš i namijenjen tome, pa su tu bile sudije, tužioci, pravnici, ljudi iz oblasti socijalne zaštite, zdravstva, policajci, policajke, ljudi iz nevladinih sektora koje se bave sličnim poslovima, pa i prosvjetni radnici i pedagozi i pedagoginje u školama. Radeći sa njima nama je cilj da ih naučimo kako da oni na svojoj poziciji moći tu svoju moć iskoriste pravilno i da je ne zloupotrijebe. Cilj je da onaj koji im se obratio za pomoć od toga ima koristi i da ne osjeti strah ili strahopoštovanje nego da ima povjerenja u tebe.

Recimo od ’99. pa na ovamo, od kako smo radile te prve edukacije, dešavali su se dobri pomaci. Nakon toga se desio prvi slučaj suđenja za incest gdje je čovjek dobio 13 godina što je bila revolucija za ono vrijeme. Pa se desio slučaj na suđenju da sudija kaže svjedokinji, ženi nad kojom je počinjeno nasilje: „Gledaj u mene, on će biti tu, nemoj gledati u njega. Ako spustim glavu da nešto zapišem gledaj u drugog člana sudskog vijeća, ništa ti se neće desiti, tu si sigurna“. Proveo je po sudnici, objasnio joj kad će se i kako šta dešavati i slično. Ili recimo slučaj grupnog silovanja djevojke gdje je vještačenje psihijatrice bilo napisano na neprihvatljiv način. Pisalo je „izgleda neugledno, pokvareni su joj zubi, prljavi nokti itd“, i gdje je sudija koji je sudio to vještačenje izuzeo kao irelevantno. Još je uputio opomenu psihijatrici koja je dala takvo vještačenje zbog navođenja elemenata koji apsolutno nemaju veze sa slučajem. Ili slučaj policajca koji je nakon prijavljenog silovanja djevojku odvezao u bolnicu i nakon toga sam nazvao instituciju koja može da je smjesti jer je znao da ona nema gdje. Dakle, uradio je dio posla koji nije u njegovoj nadležnosti zato što je htio pomoći.

Puno stvari se mijenja, ali ono što se najsporije mijenja jesu stavovi u glavama ljudi. Teško se mijenja stav o tome da je žrtva nečim izazvala nasilje, pogotovo žrtva silovanja. Uopšte se nasilje kod nas vrlo često pravda. Teško se mijenjaju i stavovi žena jer vrlo često će žene sebe okriviti za to što im se dešava.

Još jedna stvar koju radimo, odnosno godinu smo završili sa tim, jeste da smo poslali na nekih 300 adresa, državnih institucija, pa i vjerskim poglavarima, novogodišnje čestitke sa jednom specifičnom porukom.Na sve smo dobili par odgovora, dobili smo čestitku od državnog tužilaštva, bez nekog posebnog teksta,i jedno zgodno pismo od Kardinala Puljića, koji je jako pozitivno reagovao.

Radeći ovaj posao, tražeći zanimljive sugovornike u bilo kojoj sferi života, primijetili smo da su žene mnogo manje medijski eksponirane od muškaraca. Sport, kultura, politika itd nemaju neku izraženu ličnost, ženu, koja je značajnije eksponirana. U čemu su razlozi tog fenomena?
Zenica je prilično mizogina sredina. Kad gledate npr. sjednice skupštine i kad za govornicu izađe žena njoj se jedva vidi glava. Sam podij i govornica su pravljeni za visokog i krupnog muškarca. Meni to na neki način pokazuje mizoginost u smislu zanemarivanja da uopšte postoji žena koja će stati za taj podijum. Ispred opštinske sale postoji samo ženski WC, ali to nije samo rezervirano za Zenicu ili Bosnu i Hercegovinu. Prije nekoliko godina bila sam u Briselu na jednoj konferenciji o seksualnom nasilju u okviru ratnih zona. U toj konferencijskoj sali su bile uglavnom žene i na pauzama smo išle u toalet. Kako je bilo mnogo žena ja nisam mogla da čekam i ušla sam u muški WC. Tu sam vidjela da u muškom toaletu postoje 3 kabine i 4 pisoara, dok je u ženskom postojala samo jedna kabina. Kad smo se vratili sa pauze ja sam za govornicom rekla je jedan od oblika diskriminacije i marginalizacije žena i ta zgrada evropske unije u kojoj se nalazimo. Prvo su svi bili zatečeni tom izjavom a onda sam rekla da onaj ko je pravio tu zgradu odmah pretpostavio da će tu biti mnogo manje žena nego muškaraca, i to sudeći po broju mjesta za vršenje nužde – na 7 muškaraca da će doći jedna žena.

To je kad govorimo o praktičnim stvarima, a praktična stvar je otići u toalet. U praktične stvari spada i otvoriti vrata na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Praktična stvar je penjati se nekim stepenicama koje su totalno neprilagođene ženama i djeci. Ili recimo u toj istoj Evropi se očekuje od žene da nosi štiklu, a sve je popločano kockama, i to nisu stare kocke nego su ugrađene unazad nekoliko godina i skoro je nemoguće u štiklama preći preko njih. Isti slučaj je i kod nas u centru grada.

Čula sam da je prije nekoliko godina našem pozorištu nuđeno da se odigra predstava „Vaginini monolozi“ i da je tadašnje rukovodstvo odbilo uz obrazloženje da ne znaju kako bi pojedine grupacije u Zenici reagovale na njeno izvođenje. Znamo da je ta predstava potukla mnoge rekorde svuda u svijetu. Čemu strah od toga kako će ko reagovati ako ima dovoljno publike koja bi to gledala?

Prije svega opet je riječ o mizoginiji. Ja kažem – da muškarci imaju menstruaciju i da mogu rađati – rađaone i sobe za porodilje bi bile mnogo bolje opremljene, ulošci bi bili puno jeftiniji a i kontracepcijske pilule i sredstva bi bila jako jeftina. Sad imamo situaciju da je ženski kondom 10-20 puta skuplji od muškog kondoma iako se prave od istog materijala a samo je duplo materijala potrebno za ženski. On je ipak 10 do 20 puta skuplji i još ga je prilično teško nabaviti, nema ga ni u svim zemljama Evrope.

Da imaš neku predstavu koja bi govorila o falusu vjerovatno ne bi bila na takav način odbijena, čak bi vjerovatno bila prihvaćena. A priču o „Vagininim monolozima“ ja povezujem sa predstavom „Biće, biće“ koju često spominjem. Ta predstava prije svega nije komedija, ni po tekstu, ni po sadržaju, ni po čemu. Međutim, raja se kidala od smijeha. Ja se nisam kidala od smijeha niti se smijem na takve scene. Niti su mi smiješne scene kao na primjer kada u „Vizi za budućnost“ Enis Bešlagić tuče svoju suprugu. Ili najkomičniji lik u toj seriji je kabadahija i nasilnik Rile. Kultura nasilja kao takvog da ono čak izaziva i smijeh, gdje se smijemo vicevima o silovanju dovoljno govori o tome da smo mizogino društvo u kojem predstave kao što su „Vaginini monolozi“ ne mogu proći. Zašto? Zato što demistifikuju priču o spolno baziranom nasilju, demistifikuju priču o menstruaciji. Ta predstava nije samo priča o nasilju i silovanju. To je priča o ženskoj svakodnevnici.

Ja uvijek kažem da ginekolog nije specijalista što se mene tiče. On je meni moj glavni doktor, jer kad se rodiš, rodiš se sa jajnicima i svime što čini ženu tako da on meni spada u primarnu medicinsku zaštitu. Ja neću da moje ginekološke probleme rješava moj ljekar porodične medicine. Hoću da imam svog ginekologa kao što imam svog zubara. Neće mi ni ljekar porodične medicine popravljati zube.

Ima li status žene i to da li će ona trpjeti nasilje u životu ikakve veze sa njenim obrazovanjem odnosno samostalnošću?
Nema razlike u tome da li su žene koje trpe nasilje obrazovane ili neobrazovane. Mala razlika postoji u vrsti nasilja ili možda u dužini trpljenja jer ekonomski zavisna žena će malo lakše ostaviti muža nasilnika. Ali je činejnica da mnogo obrazovanih žena trpi nasilje jer ih je stid da priznaju šta im se događa.

Javljaju li se, odnosno da li ste upoznati sa slučajevima mobbinga u BiH?
Naravno da takvih slučajeva ima i kod nas, međutim, jako ih je teško pravno sankcionisati. Postoji Zakon o jednakopravnosti spolova na radnom mjestu i to na nivou države, ali se svi prema njemu odnose kao da se radi o nekom pamfletu a ne zakonu. Osim toga, u vremenima ovakve ekonomske krize kad se radi o odnosu gdje je poslodavac na poziciji moći vrlo rijetko će bilo ko prijaviti mobbing jer za to nema nikakvu naknadu niti zaštitu. Žrtva koja ga prijavi ostaće bez posla, bez ekonomske sigurnosti a osim toga biće poznata kao „ona što je prijavila gazdu“ pa će joj biti nemoguće naći novi posao.

Postoje li muškarci koji „razumiju“ žene i koji se takođe bore za njihova prava? Kod nas se češće sve ovakve priče završe na način da muškarci misle da ih neko napada ili da želi da ih stavi u podređen položaj.
Naravno da postoje i takvi muškarci. Meni je smiješno da ja nakon toliko godina moram odgovarati na komentare poput „šta vi hoćete, idite onda u rudnik i sl“. Nakon toliko godina se priča o jednakopravnosti svodi na to da smo mi isti. Nismo mi isti, mi smo samo jednakopravni, imamo jednaka prava. Moja različitost ima ista prava kao tvoja različitost. Hoću da imam jednake mogućnosti da biram kao i ti i ništa više.

Vi se osim za prava žena i djevojčica borite za prava drugih manjinskih grupa?
Da, za prava svih marginaliziranih grupa, jer marginalizacija uvijek ima iste mehanizme. Često se tu radi o višeslojnoj marginalizaciji jer na primjer Romkinje su marginalizirane na više načina. Kod nas je prema Romskoj populaciji postavljen jedan zid koji jeste stakleni ali je zid. I da bi se oni uklopili u društvo moraju se odreći onoga što jesu. Imamo primjer gdje je predsjednik Komisije za ljudska prava Rom, ali se radi o pjevaču Muharemu Serbezovskom. On sam čitav svoj život živi netipično za Romsku populaciju. Istovremeno sjedi u parlamentu i izjavljuje kako je dio bosanske tradicije da muškarac tuče ženu. I to sve dok je predsjednik Komisije za ljudska prava.

Infoteka je smještena u Zenici ali osim Zenice radite širom BiH?
Jeste, mi jesmo zeničko udruženje, ovdje smo i nemamo namjeru otvarati kancelarije nigdje drugo. Imamo jednu aktivnu članicu koja živi i radi u Sarajevu. Sve što radimo radimo i izvan Zenice, sarađujemo sa grupama iz regiona i iz čitavog svijeta. Sad imamo namjeru raditi projekat u srednjobosanskom kantonu. Ipak bismo voljele najviše aktivnosti napraviti u Zenici.

Na kraju te moram još pitati – jeste li zadržali kontakte sa Monikom Hauser?
Naravno da jesmo. Ona je osnivačice „Medice“ ali je isto tako prijateljica „Infoteke“. Isto tako ne bježim od toga da se ni ja, a ni moje kolegice, ne bi razvile u ovom pravcu da nije bilo „Medice“, a među najvećim je na mene imala uticaj baš Monika Hauser. Osim toga Monika je nama donirala privatnu donaciju uz pomoć koje smo platile obezbjeđenje objekta.

Odlazak na razgovor sa ovim ženama mi je vratio povjerenje da će se prava žena bar u sporadičnim slučajevima popraviti u našem gradu. Ova dobro organizovana ekipa ima volju a i znanja kada su prava žena u pitanju. Živimo u sredini gdje su ona i te kako ugrožena stoga apelujemo na sve one žene koje imaju probleme neka se jave i bar popričaju sa članicama “Infoteke” a Duški i njenim kolegicama želimo još više uspješnih projekata.

Random Posts

• February 10, 2010 -- Sa press konferencije zeničkog MUP-a (14)
• April 27, 2010 -- Prvi internet klub u BiH (5)
• December 19, 2010 -- Mrtvi ne mogu biti neprijatelji… (7)
• December 4, 2011 -- IV Federalno prvenstvo u golbalu (0)
• June 3, 2011 -- Završena 92. Edoteka (2)